Strah od planiranja

“Možete li mi reći, molim vas, kojim putem da krenem odavde?”

“To dobrim dijelom ovisi o tome kamo želiš stići”, reče Mačka.

 “Nije me briga kamo”, reče Alisa.

“Onda nije bitno kojim putem ideš”, reče Mačka.

Ovaj zanimljiv razgovor krije se dječjoj znanstveno-fantastičnoj knjizi „Alisa u zemlji čudesa“, a napisana je davne 1865. godine. Može li se ovaj citat protumačiti s poslovnog aspekta?

Jednako kao i Alisa, mnogi poduzetnici bore se s istim problemom; mnogi od njih ne znaju ciljanu poslovnu destinaciju, niti imaju jasno određen smjer kretanja poslovanja. Jedino što je sigurno jest želja za uspjehom. Osim onih kojima se sreća nasmiješila, u većini slučajeva uspjeh kao destinacija zahtijeva jasno određeni „itinerer“, odnosno specificirane kratkoročne i dugoročne ciljeve i planove.

Određeni dio poduzetničkog sloja koji je prihvatio osjećaj dezorijentiranosti, prihvatio je i manjak vizije koji dolazi s tek jasno uspostavljenim upravljačkim poslovnim procesima. Takve organizacije su uspješne, temelje se na transparentnim procesima te su razvile fleksibilnost prilagođavanja.

Neznanje i bijeg od određivanja poslovnog smjera može izvirati iz straha; strah od pitanja i strah od poduzimanja. Paralizirajući strah od smjera planiranja i odlučivanja jednako je opasan kao i gubitak fokusa. „Stajanje na mjestu“ vrlo vjerojatno vodi u indiferentnost jer „onaj koji ne zna kuda plovi, nijedan vjetar mu nije dobar“.

Sasvim je jasno kako za željeni rezultat nije dostatno samo planiranje te kako će se pojaviti određene dileme oko idealnog poslovnog rješenja. Kako standardizirati postupak usporedbe mogućih rješenja, kako odrediti poslovnu strategiju, kako pronaći partnere, kako pobijediti konkurenciju, koji su povoljni oblici financiranja? Traženje odgovora na ova neizmjerna pitanja kreće analizom trenutne situacije koja nam može pokazati poslovnu prošlost te dati smjernice za eliminaciju loših aspekata poslovanja, kao i za osnaživanje pozitivnih. U ovoj fazi nastupa strah od mjerenja rezultata, pogotovo ako je poslodavac prisiljen negativno ocijeniti svoje odluke. Prevladavanje straha od suočavanja s porazom može poticajno djelovati na razvoj organizacije. Strah od suočavanja blisko korelira sa strahom od samoprocjene koji može imati dalekosežne posljedice; takva organizacija i njezino vodstvo pribjegava generalnim zaključcima poput “nismo toliko loši kao prošle godine”, „barem nismo najgori“ ili „postoje i gori od nas“. Uspoređivanje s konkurencijom nikako ne smije postati opsesija ili izgovor za loše kotiranje u poslovnoj domeni, no zdrava doza natjecateljskog duha s konkurencijom može imati blago stimulirajuće djelovanje. Pritom je bitno spomenuti metodu “benchmarkinga” koja unapređuje kvalitetu usluge i poslovanja. Proces “benchmarkinga” obuvaća niz različitih faza; od definiranja i razumijevanja problema, do prikupljanja i analize podataka nakon čega slijedi primjena adekvatnog rješenja.

Komplicirane poslovne filozofije natrpane s puno definicija, strategija, savjeta i apstraktnih pojmova često odvlači pozornost od najelementarnijeg psihološkog fenomena – straha. Tvrtka ili organizacija ne mora prolaziti kroz kritičnu fazu kako bi jasno indicirala postojanje problema i nagomilanih emocija nelagode i brige. Strah od onog što bi se moglo dogoditi i projekcija potencijalnih negativnih scenarija manjak je vizionarstva i lošeg vodstva. Na pitanje kako prevladati poslovne barijere odgovaramo s jednostavnim protupitanjem – „Kamo želite stići?